Kada su ušli u Kijev
Tvoja mama je već pobjegla
Nije ponijela ništa osim tebe,
pelena i straha
Kada sve ovo prođe
A mora proći
Nitko te neće poznavati kao ja
Morat ćeš sve zaboraviti da manje boli
I da ti svijet ne zamjera što i dalje patiš
Zapamti da je tuga – kuga
I da se nitko pored nje ne voli zadržavati
Morat ćeš izmisliti neku ludu hrabrost
I kada se smiješ – nitko neće biti ljepši od tebe
Prezirem što znam da imat ćeš moje oči
U njih će stati sav očaj čovječanstva
Pa ćeš izgledati tužno čak i kada si bezbrižna
Čudit ćeš se tada što te ljudi pitaju
jesi li dobro
Morat ćeš tražiti nova djetinjstva
I svaki dan kada odrasteš
piti kavu s prazninom
Ona baš nikad, nikad,
to isto zapamti,
neće otići
Morat će ti postati prijateljica,
ako ne budeš htjela živa umrijeti
Pitanje zašto nema odgovor – ne pokušavaj
Ne liječi druge dok ne izliječiš sebe
Oprosti si
odmah
što možda nikad nećeš uspjeti
Ali svaki dan pokušavaj
Ne traži očevu ljubav u drugim muškarcima
To je grljenje autodestrukcije
Ovaj život je zastrašujuće grozan,
ali oblaci i dalje znaju biti rozi
Budi zahvalna na tome
I uvijek biraj život
A kada postane teško
uvijek se bori za ono malo slobode
To je prirodni šut endorfina – nema jačeg flastera
Možeš odlaziti na groblje
Ali tamo možda ni njegovih kostiju više nema
Pa uzalud tražiš dušu
Kažem ti to da se ne razočaraš kada shvatiš
da je kamenu svejedno što plačeš
Kada bi me srela znala bi tko sam
po jačini zagrljaja
Ali ja ti nemam ništa dati:
osim ove bijedne pjesme,
osim ovih rana što danima samo za tebe krvare,
osim zamišljene ruke koja ti taj zlatni pramen miče s čela
i mazi te do kraja rata, do kraja svijeta