Stigli smo.
Prosinac 2020. Veliko dvorište, još veća kuća naslovljena „vila“ i u prizemlju te vile je naš stan. Iznajmljen naravno, mjesto gdje ćemo donijeti bebu iz bolnice. Mjesto koje zovemo- dom. Jer uskoro smo obitelj.
U Trondheimu smo imali stan od 40-tak kvadrata, ovaj je oko 73. Imam osjećaj da se gubim u prostorijama mada sam sve šira pa je i dobro što se mogu više kretati makar u zatvorenom prostoru. Iako smo došli južnije, samo 30 km od Osla, okovani smo snijegom. Idilično za gledati kroz prozor ili za baciti jedan live na instagram, ali brate, nije za hodati već za klizati na dupetu.
Šetnice su zaleđene, nisu očišćene i doslovno moram čekati dečka kada se vrati s posla da me izvede van u šetnju. S obzirom da je radio po cijele dane, šetnja je pala na vikend. Osjećala sam se nemoćno, ne zbog snage nego osjećaja da ovisim o nekome da bi izašla iz kuće. Kućni ljubimci izlaze češće nego ja, ali kome da se žalim?
Harmonično hormonalno dezorijentirana ali zahvalna na sto me moj hodajući GPS (dečko) izvede i vrati kući u jednom komadu, dva puta tjedno. U Norveškoj se ne čiste šetnice, niti autoputovi kada padne „malo“ snijega. Obično ga zatvore pa idete kozjim stazama koje su još gore za voziti, ali na sve čovjek navikne. Mi nismo imali auto sve ove godine jer smo živjeli u centru. Sada, kada sam skoro četvrtasta, okruglih obraza i kineskim očima, jer je par tjedana do poroda- treba nam auto.
Biti trudan, seliti se u drugi grad te raspakirati sve i posložiti zvuči ludost, meni je bila- avantura.
Tako sam si zaokupljala misli da nisam sama jer sklopljena prijateljstva u Trondheimu su ostala tamo, u Trondheimu. I trenutno dok ovo pišem svađam se sa sobom jer sam uvijek neodlučna kao osoba pa i sada ne mi je teško odlučiti da li da pišem o mom idiličnom gradu ili kako je biti trudan u doba korone.
Eh ta korona! Prvo ni da me dirne, a onda me bacila u hormonalni sretno-depresivni osjećaj punih 40 tjedana. Počela sam brojati dane kada ću ponovo sresti obitelj a da nije preko medija, kada ću ih stvarno zagrliti ili kada ću se ponovo rukovati s nekim. Kako sačuvati trudnoću od korone? Mediju su nas bombardirali različitim informacijama, neusporedivo različitim kada čitaš norveške novine i hrvatske. O dnevniku da ne pričam.
Veselila sam se vidjeti mamu, ona je među prvima u Hrvatskoj primila cjepivo da mi može doći čim rodim, ali je Norveška 29.siječnja 2021. zatvorila granice. Više se nije moglo nigdje, ni moji prijatelji iz Trondheima nas ne mogu posjetiti, a ni Vedranova obitelj ne može doći jer je stigla zabrana putovanja između županije u drugu županiju.
Vollen – mjesto koje ima dušu
Osjećaj bliskosti, druženja i zagrljaja je bio samo na mreži- virtualnost je sada stvarnost. Pitala se- da li nam je ovo stvarno budućnost? Da li ćemo pričati djeci da smo se nekada grlili a sada bježimo od ljudi, metar do dva razmaka? Mah, ne želim ni misliti o tome. Dani su prolazili u Vollenu. Vollen, toliko sam zahvalna što sam ovdje. Mjesto koje ima dušu, ljudi se pozdravljaju na cesti! – moje oduševljenje nije se moglo sakriti jer to bas nisam doživjela prije.
Hormonalna sam i sretna – dok jedem
Šetnje prirodom i plažom su tik do kuće, najbolji sushi koji sam ikada probala, savršena pekara sa cimet rolicama i kremom od vanilije te omiljena kava i pita od jabuke. Znam, hormonalna sam ali i sretna- dok jedem.
Dane sam kratila kartonskim kutijama, ogromnim buntovima robe i sklapanjem policama jer ovaj bumbar je imao snage za apsolutno sve. Razmjestila sam namještaj par puta u mjesec dana. Kažu ljudi čuvaj se u trudnoći, ali nitko ti ne kaže da nisi baš racionalan i da samo ti imaš pravo i da te nitko ne razumije? Ili, ah sto sam umorna! Pet minuta poslije vučem kauč sa jedne strane dnevnog na drugu. Tko je ovdje lud? Očito ja.
Krajnje je vrijeme za porod, vaga je pokazivala 23 kg vise, vjerojatno zbog svega ovog navedenog, ali osjećaj da ću upoznati našeg sina je bio neopisiv.