Želim ti još jednom reći hvala na svemu što radiš za ovu tvrtku – krenuo je po treći put u šest mjeseci ponavljati moj novi manager. I to nakon što sam uspješno i mirno riješila neugodnu situaciju sa jednim od vozača kamiona koji je, misleći da mu je vraćena kriva papirologija – istu rasparao uz pasivno agresivni smiješak i lagani slom živaca.
– Odlično obavljaš posao, to se cijeni i nemoj misliti da to prolazi nezamijećeno – nastavio je, dok sam ja osjećala navalu vrućine ravno u facu. What a lovely shade of red – čula sam kako dobacuje kolega s floora koji je promatrao cijeli razgovor.
Mentalitet roba
Jedino sto sam uspjela izustiti bilo je – Hvala, cijenim Vaš feedback, to je lijepo znati, a unutarnji glas javio se kritički – Pa to mi je posao. A zatim sam pogledala oko sebe i vidjela kolege kako opušteno pričaju naslonjeni na palete. Približavao se kraj smjene, bio je petak i svi su već bili u weekend mode-u. Dok sam ja istovremeno u glavi prevrtala barem još tri stvari koje moram obaviti prije nego se i ja pokupim doma. – Realno, nije da moram, svi smo više manje na istoj plaći, al’ to mi je posao. – opet se javio onaj isti glas.
Hodajući ubrzanim korakom natrag do ureda, mislima sam se retrospektivno vratila u prošlost, pokušavajući shvatiti otkud mi točno taj radoholičarski mentalitet. Iako sam se u tom trenutku više poistovjećivala s izrazom – mentalitet roba.
U godinu i pol dana, koliko sam radila u bivšoj firmi, već sam to ‘hvala’ čula nekoliko puta, ali ovaj put kao da je bilo iskrenije od svih onih dotadašnjih hvala. No, ono čega sam se ujedno pokušavala sjetiti jest – koliko puta sam to isto iskreno hvala čula u cijelom jednom desetljeću rada u Hrvatskoj?
Irska i dalmatinska mantra
Ne sjećam se, k’o ni Luka Modric, ali valjda ih je bilo. – Druga je ovdje priča, govorim si. Firme u transportu, logistici i lancima opskrbe doslovno si ne smiju priuštiti gubitak jednog jedinog radnika . A pogotovo onog koji je spreman preuzeti i neku veću odgovornost.
Realno, isti obrazac se proteže repetitivno kroz cijelo moje radno iskustvo. U tom segmentu života uvijek sam se trudila dati 110%. – Ok, može se to mozda predstavit i kao vrlina – dadoh samoj sebi ‘a pat on the back’ – ali generalno znači da ne cijeniš previše samu sebe ako ni obično hvala ne možeš prihvatiti bez popratnog osjećaja srama. Opet se javio onaj glas, spuštajući me na zemlju.
– Nije ti to baš zdravo, Katarina, opusti se. Vrijeme je da odeš doma. Ali ne prije nego obaviš ona tri zadatka koja čekaju i za koje se nitko drugi neće pobrinuti osim tebe. Ili možda ipak četiri ?
Sa retrospektivom sam nastavila i doma, pokušavajući biti blaga prema samoj sebi. Jer jelte – bitno je da sam to shvatila i sad pomalo ili – take your time – irska i dalmatinska mantra je ista. Čudno da sam u Dalmaciji odrasla al’ me to ‘pomalo’ zaobišlo . No, na zelenom otoku ga osjećam . A kad ovdje i živim već pune dvije godine, bilo bi dobro da se počnem prilagođavatii i njihovoj kulturi.