Da, s ljubavlju ću početi. S ljubavlju sve i počinje.
Prema sebi, svima i svemu.
U nadi, želji, molitvi, odluci i potrebi. Manje, više, jače, slabije, beskrajno i bezuvjetno.
Sve je moguće. I ne boli, jer ako boli, to nije ljubav.
Topim se u plavetnilu mora.
Sunce se u njemu ogleda. Nebo se nad njim prostire. Biljni i životinjski svijet ga prozima.
A more, tako nestvarno, a prisutno, čini mi se kao idealna mjera za sve.
Za količinu zdravlja, za veličinu mira, za lakoću slobode, za prostranstva povjerenja i beskraj ljubavi.
Prema prirodi, tom talentiranom umjetniku planete, čija djela oduzimaju dah i upoznaju nas s divljenjem.
Okrenem se i vidim brda, planine, stijene, kamen i šume.
Očito je dobre volje i pun ljubavi bio onaj tko je stvarao ovaj kutak svijeta.
Spojiti sunce i snijeg, plaže i planine, drveće i pijesak, ljeto i zimu… blago se prepljavujući, baš kao poput valova,
sve od navedenog u svako ponaosob veliko, a tako lako uklopivo kao djelić cjeline zajedno.
Putnice, ukoliko te put nanese, posjeti GRAD KOJI TEČE.
I ja sam slučajno i jos uvijek se rado vraćam.
Rijeka je eto, još jedan djelić ljubavi. I ljubav teče i kreće se i plovi, od izvora prema luci.
Rijeka su more, nebo, ljudi i ljubav.
