Dvadeset i sedam godina provela sam u Hrvatskoj, do posljednjeg trenutka niti ne pomišljajući na odlazak u inozemstvo. Vjerovala sam kako sve sto želim mogu ostvariti i u svojoj državi, na svom materinjem hrvatskom jeziku, vlastitom ambicioznošću i upornim radom. To se uvjerenje počelo topiti negdje na posljednjoj godini fakulteta – u struci sam kao novinarka radila više od dvije godine, no prihodi su bili nedostatni. Uz rentu, račune i hranu ”krpala” sam se iz mjeseca u mjesec – zadužujući se sve više. Iako sam svoje zanimanje obožavala, nasmijana i bez grča u želucu ujutro išla na posao, nedostatak novca je sa sobom donio nesigurnost. Sreća ne moze prehraniti niti platiti najam stana, a ja sam još uvijek bila na autorskom honoraru, bez ikakve naznake za napredovanjem ili barem stalnim radnim odnosom.
Strpljenje nije jedna od mojih vrlina, pa se tako jednog dana u moje misli uvukla i ona o odlasku. Jer, zasto ne? Kako naši kazu – ”doma se uvijek možeš vratit”- a ako to ne učinim sada, poslije ću se uvijek pitati, sto bi bilo da sam ipak pokušala… Irska mi je bila logičan izbor, budući da sam s engleskim baratala dobro, ali ipak ne izvrsno, pa sam na avion za Dublin ušla pomirena sa realnošću kako vrlo vjerojatno neću u startu uspjeti dobiti posao iz snova. Kako ipak nada umire zadnja, nakon dva tjedna prijavljivanja na poslove prodaje i marketinga te gotovo nikakvog feedbacka, zaposlila sam se u – skladištu.
Ne pretjerano entuzijastična, ali sa ciljem u vidu, odlučila sam ostati i nakon samo šest mjeseci – sa minimalnom plaćom – bila sam u mogućnosti kupiti i osigurati svoj prvi automobil. Jednostavno i funkcionalno, polovno prijevozno sredstvo iz 2005. godine – no, meni to nitko nije mogao objasniti. Mojoj sreći nije bilo kraja! U tom trenu moja ‘nova’ 15 godina stara kanta izgledala je veličanstveno, a ponos nije mogao biti veći. Bez obzira sto sam za osiguranje kao novi osiguranik u Irskoj morala platiti pozamašnu svotu (više od 2000 EUR), automobil sam pronasla za duplo manji iznos.
U samo godinu i pol dana u istoj firmi – napredovala sam čak dva puta. Plaća je sjedala redovito, sa regularno plaćenim prekovremenim satima, a ja sam si mogla priuštiti sve ono sto u Hrvatskoj nisam imala hrabrosti ni poželjeti. Iako u posve drugačijem radnom okruženju od onoga u Hrvatskoj, otkrivajući nešto potpuno novo i zanimljivo, zavoljela sam svoj novi angažman. No, nešto je i dalje nedostajalo. Moje znanje engleskog, zbog ograničenog skladišnog vokabulara, gotovo da je stajalo na mjestu, a u meni je i dalje postojala jaka želja da se nastavim razvijati i educirati, prvenstveno u polju komunikacija. U međuvremenu, odlučila sam ponovno izaći iz zone komfora, naći bolje plaćen posao i početi raditi na onome sto sam planirala u startu – novce stavljati na stranu, prestati prokrastinirati i dogodine ponovno upisati fakultet. Jer – cjeloživotno učenje je super!
Šalu na stranu – novi početak i izlazak iz komfort zone sigurno nije ugodno iskustvo, pogotovo ne u samom startu, ali u mom slučaju je bilo i više nego potrebno. Prije odlaska u trgovinu ne kalkuliram panično koliko mogu potrošiti za ručak, ne kupujem isključivo na akcijama kao što sam to radila u Hrvatskoj, a napokon imam i mogućnost putovati, štedjeti i ulagati u sebe. Bez obzira sto još nisam ondje gdje bih htjela biti, sretnija sam, mirnija i napokon nemam osjećaj da stojim na mjestu, ali opet – podjednako svjesna da sam tek na početku puta pronalaska sebe.