Danas imam intervju, ni ne znam u kom smjeru moram krenuti, a niti sam sigurna da će me primiti bez znanja norveškog – ,pomislih u sebi smješkajući se za stolom u nekom kafiću di mi je kava pet eura. Htjedoh naručiti makijato sa hladnim ,ali su mi Sandro i Vedran dali „onaj“ pogled komentirajući:
” -Ne sramoti se i ne izmišljaj naše balkanske fore. Pij što i sav svijet pije, crnu kavu ili cafe latte ilitiga bijelu kavu!“
„Ajde sada, tu ti je odmah taj restoran, nemoj da te čekaju“, preznojih se u sekundi.
Prvi restoran u koji idem. Menadžer sa talijanskim naglaskom priča mi engleski- odmah mi je bilo lakše. Navela sam momentalno da sam im poslala CV, on nema pojma o mom CV-u i kreće scrollati po mailovima a nije ih bilo malo.
Evo me, to sam ja!- ushićeno rekoh.
Aha, pa dobro. Jesi zauzeta? Je imaš dijete?- rekao je.
Slobodna kao ptica- izustila sam.
Glavna menadžerica je trenutno zauzeta, ali ćemo te kontaktirati kroz par dana. Ciao- smješkajući se odmahne rukom. Eto- prošlo je nikako, pomislih. Uostalom, da li se stvarno mjeri „zgoditak“ na poslu ako si single? Nisam ni 100 metara bila udaljena kada sam primila poziv iz restorana Une od menadžerice Une. Je to mene netko sprda ili? No dobro, pitala me žena da dođem za par dana na intervju broj dva.
U međuvremenu šetala sam Trondheimom sa Vedranom. Čovjek se ponudio pa rekoh zašto ne, ionako sam koristila google maps da se nađem s njim na kavi. Iziritirana i mokra k’o miš jer ovdje ne teče već pljušti doslovno iz vedra neba. Vrijeme je tako da štogod obučeš- fulao si.
Prvi susret sa Norvežankom, izuzetno pozitivna i vedra osoba. Intervju je bio potpuno drugačiji od intervjua u Rijeci. Bilo mi je jako teško odgovarati na pitanja koja sam smatrala izuzetno osobnim. Vidim ženu prvi put i priča mi o djeci, mužu, poslu koji je radila prije nego se doselila iz Osla u Trondheim te nastavlja razgovor pitanjem:“ Tko je zapravo Jelena? “Eto, to bih i ja voljela znati ,ali se ne usudim reći na glas.
Odselila sam se u hladnu zemlju, očekivala sam zatvorene odnose, hladne ljude i vikinšku agresivnost. Ništa od navedenog nisam uočila. Ali i dalje sam se pitala isto sto i ona. Tko sam i zašto sam uopće ovdje? Ne volim hladnoću, nikada nisam skijala, ne volim slojeve, jezik zvuci čudno, uskoro će biti noć 70% dana ali eto- možda ugledam polarnu svijetlost. Probni rad je prošao pozitivno, dobila sam ugovor na 3 mjeseca i ujedno odbijenicu za privremeni boravak u policiji jer moram imati ugovor na minimalno 6mj. Nisam se usudila pitati išta na poslu jer sam bila sretna što ga uopće imam. Ali sam pitala kolege kako su oni dobili ugovor za stalno.Moje kolege su 90% stranci. Doslovno nas ima sa svih strana svijeta i našao se i poneki gastarbajter. Većinom su to djeca iz BiH rođena u Norveškoj. Tu je bio moj kolega kog sam doslovno obožavala, izuzetno poseban, dramatičan, humorističan i pomalo ekscentričan. Danas radi u kazalištu- glumac i ljudina! Jako puno divnih ljudi sam upoznala i sklopila ajmo reći instant prijateljstva ,a poneka i prava, istinska inozemna poznanstva. Ugovor za stalno sam dobila pitajući. Ovdje, ako niste zadovoljni plaćom- pitate. Ako niste zadovoljni ugovorom- pitate. U 2016-toj sam promijenila tri smještajne jedinice u tri mjeseca. S obzirom da sam se morala iseliti iz frendovog stana u 11 mjesecu, firma za koju sam radila je nudila sobe za radnike. Moja prva soba koju sam dobila je bila u stanu sa dva muška cimera. Drugi dan sam se iselila, ne zbog „muških“ već zbog ispovraćane sobe sa krvavim flekama na madracu, doslovno! Mada su ti muški partijali 24/7 pa je logično da im to je bila soba za one koji nisu mogli doma poslije aftera.Nisam spavala cijelu noć, samo sam se pitala „sta mi ovo treba u životu.“ Cijena TE sobe iznosila je 500 eura na mjesec. Slijedeći dan sam otišla samo par stotina metara dalje u stan koji sam dijelila sa pet osoba. Soba je bila čista i velika cca 15 kvadrata, osjećala sam se da sam u penthouse-u. Iako ne znam kako izgleda penthouse uživo, no dobro. Samo 24 sata ranije sam imala sobičak od nekih 6 kvadratnih metara sa nezaboravnim miomirisima.
Moj prvi posao ovdje nije bio idealan, ali mi je bila velika odskočna daska. Prvih mjeseci sam zarađivala minimalno jer kaže manager da nemaju toliko posla pa sam im kao ja više za pokrivanje slobodnih dana. Bla sam plaćena po satu, oko 15 eura mi je bio sat. Dobivala sam oko 1100 eura prva dva mjeseca i doslovno sam krpala kraj s krajem, kasnije je bio bolje. Više sati- više love. Nisam morala učiti jezik jer smo svi bili stranci. Nitko nije znao previše o pravu radnika ili o norveškom zakonu pa nas se tretiralo kao što je Mussolini tretirao svoje , a ipak smo u modernoj i otvorenoj zemlji. Nešto nije štimalo. Kap se prelila kada me vlasnik restorana uhvatio za vrat jer, kaže točim previše piva u čašu. Naravno da je to učinio sa osmijehom i naravno da nitko nije reagirao i naravno da sam nedugo nakon dala otkaz i uputila se u potragu za novim poslom.
Moja potraga je trajala oko mjesec dana. Srećom što ljudi pričaju-Talijani pogotovo, pa sam doznala da se samo 100 metara preko puta otvara novi Talijanski restoran poznatog norveškog koncepta. Već imaju par restorana u Oslu i šire se po ostatku Norveške. Glavna i odgovorna menadžerica je Una. Da, ona ista što me zaposlila u Uni. Dala je otkaz i vratila se u staru firmu u kojoj je radila u Oslu. Srećom što sam joj bila simpatična a i ona meni, pa mi nije bilo neugodno nazvati i upitati o uvjetima za posao. Počela sam raditi prvog maja 2017. Radila sam isključivo sa Norvežanima i Šveđanima. Svi su pričali skandinavski osim kuhara i mene. Ono da skandinavci nisu hladni ljudi i distancirani pomalo je bljedilo. Jako je teško biti prijatelj s njima, takoreći ni ne daju priliku. Osjećala sam se grozno, nisam ih ništa razumjela, a živim već 7mj ovdje.
Da skratimo priču.
Pet mjeseci nakon kako ovdje kažemo „hard work“ ilitiga nakon našeg svakodnevnog konobarenja u sezoni ali uz bonus, slobodan dan- promovirana sam. Nisam bila jednom promovirana, promovirali su me tri puta u pet mjeseci. Ne, nisu bili očajni pa su me morali gurati naprijed. Bili su zadivljeni jer sam šutila i radila. Nisam se žalila na međusmjene od 12 do 22. Nisam bila bolesna niti sam odbijala smjene. Za mene ovaj posao je bio smiješan jer – firma ima standarde i pravila. Radiš na svojih par stolova te imaš 30 minuta pauzu. Pomogneš drugima ako želiš i ako imaš vremena. Netko drugi pravi narudžbe za tebe, netko treći ti vodi smjenu, a netko četvrti vodi svih vas, restoran manager. Po naški, šef restorana. Ali opet drugačije funkcionira ta pozicija nego u lijepoj našoj. Kod nas šefovi ili vlasnici animiraju goste, piju s njima, a ja ovdje točim 4cl u dozer prvo pa u čašu- ne daj Bože sebi u grlo! Konzumacija alkohola na radnom mjestu garantira ti momentalni otkaz. Eh da smo svi u Phanasu radili trijezni, kako bismo samo bili nervozni. Restoran manager poziciju sam dobila u devetom mjesecu 2017. Ljeti vodim oko pedesetak radnika, a zimi dvadeset pet. Godišnji budžet je oko pet milijuna eura. Pizza košta dvadestak eura, pašta do dvadeset pet a čaša vina, onog stolnog kako mi kažemo Vranac je oko devet eura.
Je se isplati raditi tolike kilometre? – Da.
Je naporno? -Da
Je stresno- itekako!
Kako sam prestala raditi za firmu gdje sam rentala sobu, morala sam se iseliti i pronaći novo mjesto za živjeti. U međuvremenu onaj dečko s početka priče koje me je pozvao van i prošao na cesti je postao moj dečko te smo odlučili živjeti skupa s obzirom da je i on živio u kolektivu. Našli smo stan od četrdesetak kvadrata za 1200 eura plus režije. Mjesečno smo plaćali oko 1300 eura. Znam, zvuči enormno skupo. Razlika je u standardu, to svi znamo. Ali, u čemu je još razlika? Mi ovdje plaćamo porez. Što više zarađuješ više plaćaš, mada si opet zadovoljan. Plaća nikada ne kasni. Godišnji od pet tjedana moraš iskoristiti svake godine. Poslovnih putovanja je bilo na pretek prije korone a ujedno i privatnih. I ne plaćaš na rate svoje gušte, platiš ih jednokratno. Bilo koji posao da radiš ovdje, možeš uštediti i zaraditi. Ovisi koliko čovjek želi i kakav si cilj postaviš.
Najvažnije je da prihvatiš ili zavoliš ovo ludo skandi vrijeme. Meni je to bio najteži izazov.
Četri godine sam živjela u Trondheimu sa „onim“ dečkom. U decembru 2020-te smo se preselili tridesetak kilometara od Osla tj. 700 km od Trondheima. Ovaj put nisam imala samo kofer već i trbuh do zuba, ali doslovno. U tridesetom tjednu trudnoće smo vozili 13 sati po snježnoj oluji do slatkog mjestašca s pogledom na Oslo fjord. Avanturama nikad kraja!
Riječanka u Norveškoj